Lidija Pisker: Vjerujem samo u promjenu u lokalnim zajednicama

Piše: Masha Durkalić

Lidija Pisker sebe opisuje sa tri slova P – voli pisati, pitati i putovati. Ova freelance novinarka i istraživačica iz Bosne i Hercegovine učesnica je Tandem Shaml programa kulturne saradnje između zemalja bliskog Istoka i Evrope, a ovaj angažman se sjano uklopio u njene novinarske i istraživačke aktivnosti. Lidijin rad najviše je fokusiran na ljudska prava, a o ovim temama Lidija je pisala za brojne regionalne i međunarodne medije, između ostalog za BBC, The Guardian, Radio Slobodna Evropa i CIN Sarajevo. Ona je također i dobitnica UN-ovih novinarskih priznanja za promociju borbe protiv diskriminacije i zaštitu dječijih prava.

U sklopu programa Tandem Shaml, Lidija je ostvarila saradnju sa Tarom Aldughaither, kulturnom menadžericom i umjetnicom iz Omana/Saudijske Arabije. Zajedno su kreirale projekt zanimljivog imena Maujeh/MOŽE, koji spaja riječi „može“ na bosanskom i „maujeh“, što znači „talas“ na arapskom. Želja im je bila da ove dvije riječi u simboličnom tumačenju predstavljaju „talas za kulturu“. Lidija i Tara su se upoznale prošlog ljeta u Tunisu, i njihov inicijalni plan je bio da sa partnerskom organizacijom iz Omana organiziraju kulturnu razmjenu žena iz Muskata, glavnog grada Omana, i žena iz Udruženja „Naš most“ iz Zenice u BiH, kroz kreativne obuke izrade umjetnina i ručnih radova tipičnih za obje zemlje. Zbog logističkih i administrativnih barijera, projekt su prilagodile okolnostima, te je razmjena uobličena tako da Tara kroz podcaste „Može Oman“ digitalno prenosi elemente kulture i običaja Omana, koji su poslužili kao inspiracija za kreativne radionice u Udruženju „Naš most“. Ovo udruženje okuplja lokalne umjetnike/ce i kreativke/ce koji/e kroz umjetničke radionice i izložbe rade na socijalnoj inkluziji ranjivih grupa, a pogotovo osoba treće dobi. Podcasti se emituju na radio stanici „RadiYo Active“ koja je u vlasništvu ovog udruženja. „Projekt Maujeh/MOŽE je nastao kao eksperiment, ali je polučio veliki uspjeh na lokalnom nivou. Prvo zato što je izazvao veliku pažnju starijih osoba koje su se priključile udruženju ‘Naš most’ da zajedno provode vrijeme na kreativan način, a i onda i zato što je pomogao promociji arapske kulture u sredini koja o Arapima često ima negativne predrasude“, objašnjava Lidija.

Lidija i Tara dolaze iz različitih sredina i životnih okolnosti, ali Lidija kaže da je to njihovo „tandemisanje“ učinilo jako izazovnim, ali i uzbudljivim. „O Omanu sam do susreta s Tarom znala jako malo, skoro ništa. Sada, manje od godinu dana nakon što smo se upoznale, takoreći ‘u malom prstu’ imam pregršt informacija o toj zemlji koja nam je u dosta stvari jako bliska, a gotovo nepoznata.“ Projekt Maujeh/MOŽE ušao je u završnu fazu, a 29. juna je u bašti Udruženja „Naš most“ organiziran tzv. „Može Sokak”, odnosno bazar inspirisan arapskim souq-ovima (marketima). Na bazaru će biti izloženi radovi polaznika/ca kreativnih radionica, od slika tipičnih omanskih pejzaža, pa do kutija za nakit (tzv. manboos).

Iako se Lidijin društveni angažman najviše oslikava kroz novinarstvo, ona je dugo radila i u nevladinom sektoru, vjerujući da je to način da doprinese određenim promjenama, ali nije dugo ostala u toj branši. „Bh. nevladin sektor prvo mora promijeniti sam sebe prije nego što promijeni bilo šta u našem društvu. Postajala sam jako isfrustrirana okrenutošću organizacija ka nesuvislim donatorskim politikama i trošenjem para na neučinkovite aktivnosti, pa sam se vratila u novinarstvo. Srećom, volim pisati i istraživati, a i sasvim sam sigurna u to da moj najmanje čitan tekst ipak ima više pregleda od izvještaja koje sam, dok sam radila u nevladinom sektoru, pisala za donatore“, kaže Lidija.

Svoj angažman kroz novinarstvo Lidija prakticira i kroz News Mavens, medij koji se fokusira na izvještavanje o važnim pitanjima koja se tiču žena u Evropi i svijetu. I sama kaže da je to jedan od njenih najdražih profesionalnih angažmana, jer ima priliku raditi sa novinarkama iz cijele Evrope, te birati i promicati teme koje smatra značajnim. „To je bila i sjajna prilika da međunarodnoj publici ukažem na brojne probleme s kojima se susreću žene na Balkanu, a koji često ostaju zatočeni u našem govornom području jer mediji koji objavljuju na engleskom jeziku, poput npr. BIRN-a, ne stižu da se njima pozabave. Posebno sam uživala da radim na #FemFacts, tzv. fact-checkingu, odnosno praćenju medijskog izveštavanja o ženama. Moj tekst o uvredljivom pisanju autorice self-help knjiga, Sare Sabri, o ženama bez djece, jedan je od najčitanijih tekstova na News Mavensu. Sabri sam pokušala intervjuirati, ali se ona predomislila u toku naših pregovora o razgovoru. Ako ništa drugo, izbrisala je svoj blog nakon što sam joj poslala pitanja“, kaže Lidija.

Lidija se prije nekoliko godina uhvatila ukoštac i sa neefikasnim sistemom zdravstva u bh. prijestolnici. Kada su se 2017. godine na Onkologiji Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu pokvarili aparati za zračenje, pacijentice su ostavljene da se same snalaze oko vlastitog liječenja, a među njima je bila i Lidijina mama Zdena. Lidija je tada alarmirala medije i uključila su borbu ovih žena, javno govoreći o ovom problemu i boreći se da se situacija riješi, iako je u pitanju bila borba sa vjetrenjačama. „To što sam napravila u pustom očaju da spasim svoju mamu je, istina, pomoglo njoj i njenim cimerkama i docimerkama koje su trebale biti izbačene iz bolnice, a ipak nisu, jer su mediji – hvala im na tome – napravili pritisak. Ali, slične stvari su se i ranije dešavale, a dešavaju se i sada, samo ne dođu do očiju javnosti. Kad su preko leđa tih jadnih žena počele da se odigravaju političke borbe, mislila sam da nema gore od toga, ali ima. Skoro svakog dana pročitam ili čujem o nekoj ljudskoj tragediji od koje politika bez imalo stida pokušava profitirati. Te su vjetrenjače u BiH, čini mi se, još veće i jače.“

Lidija već neko vrijeme živi u Italiji, a za BiH kaže da je u pitanju sredina u kojoj je teško postići promjenu bilo koje vrste. Ipak, vjeruje da je to moguće: „U BiH još jedino vjerujem u promjene u lokalnim zajednicama, na nivou ljudi koji u njima žive. Što se tiče sistemskih promjena, tu sam agnostik – nisu dokazane, ili ih je nemoguće dokazati.“ Ona je jednu takvu promjenu na lokalnom nivou uspjela inicirati svojim angažmanom kroz Tandem Shaml, povezujući volontere/ke Udruženja ‘Naš most’ sa organizacijama kulture iz Evrope i arapskih zemalja. „Ovo udruženje je jedno od najpozitivnijih mjesta u Zenici, a lokalne vlasti ga ne prepoznaju niti smatraju bitnim. Projekt Maujeh/MOŽE je puno pomogao da se poveća vidljivost udruženja, kao i broj članova/ica, i pokazao da su osobe treće životne dobi najprogresivnija i najaktivnija grupa u Zenici.”