Mika Buljević: Književnost može biti sredstvo promjene na osobnoj razini

MIKA BULJEVIĆ: S obzirom da Hrvatska i UAE nemaju apsolutno nikakvu kulturnu razmjenu, osnovna ideja je bila da se upoznamo i započnemo neki tip kulturne suradnje od samog početka. Drugi zanimljiv moment te suradnje je činjenica da ja dolazim iz organizacije nezavisne kulture, dok Fatima radi u ministarstvu kulture, što znači da su naša iskustva i organizacijski potpuno različita – ne samo po pitanju kulturne suradnje, nego i općenito po pitanju rada unutar kulturnih organizacija. Treća stvar je bilo, naravno, pitanje jezika, odnosno pitanje podučja kulture u kojem obje djelujemo. Ona se bavi glazbom, ja se bavim književnošću, tako da smo jedna drugoj bile potpuna nepoznanica. Naš projekt se sastojao od pokušaja da istražimo na koji se način kulturna suradnja uopće započinje. Vrlo je rijetka situacija u kojoj se apsolutno sve posloži tako da je u svakom segmentu to početak, i nismo znale kuda će nas to odvesti. Imale smo jednu ideju na početku, drugu u sredini, a na kraju smo imale treću, koju smo i realizirale. Projekt smo uspjele uključiti i u naše boravke u Hrvatskoj i UAE. Za vrijeme Fatiminog boravka u Zagrebu smo uspjeli organizirati neke aktivnosti u Booksi i izvan Bookse, a nakon toga smo održali književni razgovor i predstavljanje hrvatske književnice Ivane Bodrožić, i njenog romana Hotel Zagorje, u Emiratima.

MIKA BULJEVIĆ: To je bilo jako zanimljivo, prvo zato što oni nemaju pojma gdje je Hrvatska, a drugo zbog toga što je bilo jako dirljivo. U romanu Hotel Zagorje Ivana piše o iskustvu jedne djevojčice iz Vukovara koja je odrasla u Kumrovcu, u bivšoj političkoj školi koja je prenamijenjena u izbjeglički kamp/hotel. Naravno da u Emiratima ljudi jako malo znaju o konfliktu na Balkanu, i uopće o Balkanu, i ona je, predstavljajući taj roman, govorila o tome. U publici je bila žena iz Sirije, i kada smo započeli razgovor sa publikom, ta žena je vrlo emotivno govorila o svom izbjegličkom iskustvu. Dogodio se jedan magični moment, koji se često dogodi sa književnošću, a to je da ljudi reagiraju na priču, na neko iskustvo. Ljudi koji su bili u publici nisu znali da je ona Sirijka, i sve je to bilo veoma dirljivo. Taj komadić tog putovanja je toliko obilježio cijeli projekt. Kad već odustaneš i misliš da ništa nema smisla, onda ti ovakvi momenti pokažu da fakat ima smisla to čime se bavimo i da književnost stvarno može doprijeti do ljudi koji nemaju nikakve veze jedni s drugima.

MIKA BULJEVIĆ: Fatima je u Zagrebu bila za vrijeme Muzičkog bijenala, tako da je za nju bilo super iskustvo vidjeti kako funkcioniraju stvari u Hrvatskoj, kako funkcionira suvremena klasična glazba, jer se ona bavi klasičnom glazbom, uglavnom klasicima opere, dok se Muzičko bijenale bavi suvremenom klasičnom glazbom. Fatima je u Zagrebu imala master class sa Dunjom Vejzović, jednom od najpoznatijih hrvatskih opernih pjevačica, dok sam ja u Booksi održala putopisno predavanje o Emiratima, i onda je Fatima otpjevala nekoliko poznatih arapskih pjesama. To je bio jako mali program, i nismo očekivali da će biti većeg odziva, ni u Hrvatskoj, ni u Emiratima, ali i jedno i drugo je bilo popraćeno sa zanimanjem i meni se čini da je to bio dobar način upoznavanja.

MIKA BULJEVIĆ: Fatima i ja smo se osobno jako brzo skužile i jako dobro funkcionirale. Za nas su izazov bili institucionalno iskustvo i institucionalni rad. Vrlo brzo se ispostavilo da ministarstvo kulture u kojem ona radi neće ni na koji način biti podržati ovaj projekt, jer je to velika institucija, i kao i sva ministarstva, oni su dosta tromi. Ona je naučila raditi u formalnom okruženju, sa velikim budžetima, sa gomilom outsourceanih ljudi, kako to već rade ministarstva, a u našoj organizaciji je četvero ljudi, i svi radimo sve. U radu smo imale dosta drugačijih očekivanja. Ja sam prva došla u UAE, u januaru, dok je ona bila u Hrvatskoj u aprilu. Mislila sam da nema šanse da ću ikoga tamo upoznati, oni su slabi sa književnošću općenito, ali ona me je Fatima povezala, dogovorila mi je sastanke sa ljudima iz javne knjižnice u Dubaiju, sa čovjekom koji vodi odjel književnosti u ministarstvu kulture... To su super službeni kontakti, ali službeni se kontakti teško mogu iskoristiti. Oni nisu baš upoznati sa postojanjem Balkana, a kamoli književnosti sa Balkana, iako su bili vrlo pristojni i pokazali interes. Onda je Fatima rekla da je čula za jedno mjesto u Abu Dhabiju, gdje bismo trebale otići, i ja sam rekla – hajdemo. Otišle smo u mjesto koje se zove District 10, i na kraju smo sa njima surađivali, jer su jako slični Booksi. To je jedan mali café, koji svake večeri ima neki program, imaju klub knjige, kreativno pisanje, koncerte... Tu smo shvatile kako ćemo napraviti suradnju, i naš se program u UAE odvijao u tom kafiću.

MIKA BULJEVIĆ: Za Booksu volim reći da je to bio „zločin iz strasti“. Nas tri frendice smo Booksu otvorile jer je nama falilo takvo mjesto u Zagrebu. Mi smo smatrale da je to super ideja, i da bi vjerojatno još ljudi bilo zainteresirano za to. To se ispostavilo točnim. Mi smo Booksu prvenstveno zamislile kao platformu za promociju književnosti, ali na neki drugačiji način. Nismo se htjele baviti akademskim književnim temama, niti populističkim idejama. U to vrijeme su se u Zagrebu promocije dešavale na vrlo formalnim mjestima, i u vrlo formalnim formatima, a mi smo željele iskoračiti iz toga i o književnosti pričati kao o dijelu života, duše, življenog iskustva, koje nije nešto što se događa nekom drugom, nego je sastavni dio našeg života, našeg iskustva bivanja tu. Ta ideja se do danas nije promijenila. Buybook u Sarajevu nam je bio velika inspiracija, i 2004. godine smo otvorile Booksu, koja je tada bila knjižara, café i klub. Onda smo 2011. godine zatvorili knjižaru jer više nismo mogli izdržati, i onda je Booksa postala čitaonica i klub. Osnovna ideja Bookse je bila da pruži prostor da se o književnosti govori na drugi način. Zatvaranje knjižare je za nas bilo jako traumatično, zbog činjenice da je stanje u knjižarstvu i izdavaštvu u Hrvatskoj loše, ali Booksa je nastavila svoju osnovnu misiju i bez knjižare. Nismo se pretvorili ni u neku kreativnu industriju, ni u biznis, nego smo nastavili raditi to zbog čega smo se i osnovali.

MIKA BULJEVIĆ: Booksa sada ima preko 17.000 članova i članica. Simbolična godišnja članarina iznosi 10 kuna, oko euro i po. S jedne strane smo obavezni imati članarinu po zakonu, jer smo nevladina udruga, odnosno neprofitna udruga, tako da ne možemo imati kafić, nego se ljudi koji dođu u Booksu moraju učlaniti. S druge strane, članarina nam je pomogla da napravimo zajednicu, da ljudi Booksu doživljavaju ne kao bilo koje mjesto, nego kao svoje mjesto. Članarinu plaćaju svi od 17.000 ljudi, iako godišnje u Booksu dođe između 1.500 i 2.000 ljudi, ali taj broj se stalno povećava.

MIKA BULJEVIĆ: Booksa ima pet programskih linija. Prva programska linija je sam klub i sve što se događa u klubu; druga je web site booksa.hr; treća je edukacijski program; četvrta je Centar za dokumentiranje nezavisne kulture; i peta je izdavaštvo. Ne mogu izabrati nešto što mi je posebno važno, jer u svemu aktivno sudjelujem, pošto je nas četvero, ali izdvojila bih dvije stvari na koje sam jako ponosna. Prva je klupska zajednica i klub Booksa, koji su stvarno promijenili kulturni pejzaž Zagreba, pa možda i Hrvatske. Tu ne mislim samo na klub kao fizički prostor, nego i na ideju kako se baviti književnošću. Nedavno smo pričali o tome kako se u Zagrebu dešava gomila književnih programa na neformalnim mjestima, u kafićima, na neki potpuno drugačiji način nego što je to bio slučaj prije Bookse. Drago mi je što je Booksa to na neki način uvela, taj neki moment razgovora o književnosti koji je pametan, zabavan, a istovremeno nepretenciozan. Naravno, nismo mi to izmislili, velika inspiracija nam je u tom smislu bio i FAK , Festival alternativne književnosti, koji se događao i prije nego što se Booksa otvorila. Druga stvar na koju sam ponosna je projekt koji radimo od 2005. godine, Revija malih književnosti, koju volim nazvati najmanjim književnim festivalom na svijetu. Ove godine se Revija malih književnosti događa po 15. put i predstavlja egipatske književnike. Ideja je bila da predstavimo one književnosti koje književni establishment zaobilazi ili zanemaruje iz bilo kojeg razloga, bio to politički, jezički, kulturološki, geografski... Prva zemlja koja se predstavljala na Reviji malih književnosti bila je BiH. Deset godina smo predstavljali balkanske zemlje, a u slučaju nekih od nih smo po prvi put nakon dugo godina predstavili mlade književnike, otvorili prostor za njihovo predstavljanje u Hrvatskoj, i prevođenje na hrvatski. To je bila situacija sa bugarskom književnošću – kada smo Reviju malih književnosti organizirali sa njima, u tom trenutku preko 30 godina nije bilo prevoda sa bugarskog. Deset godina kasnije imamo 15-20 prevoda suvremene bugarske književnosti. Volim vjerovati da je tome doprinio i ovaj festival. Zadnje tri godine se bavimo arapskom književnošću, pa smo prvi put preveli i u Zagreb doveli autore sa Bliskog Istoka, iz Magreba, i to one koji pišu na arapskom jeziku.

MIKA BULJEVIĆ: Mislim da jeste. Booksa je prije svega mjesto zajednice, ona stvara svoju zajednicu i u nju dolaze ljudi koji žele pripadati toj zajednici, ali je ona i kvartovsko mjesto. Mi se stvarno trudimo aktivirati komšiluk. Već četiri godine radimo Booksa party program koji se dešava u parku ispred, i svakodnevno komuniciramo sa svim ljudima koji dolaze u klub. Da ne bi bilo zabune, Booksa je smještena u kvartu u kojem živi puno umjetnika, puno visokoobrazovanih ljudi, u centru je grada, i u tom smislu mi nismo na periferiji. Ali, ono što je nama bitno je da u Booksu dolaze ljudi različitih backgrounda, različitih interesa, različitih generacija, i da se tu svi druže i svi jednako pripadaju tome. Zajednička osobina svih ljudi koji dolaze u Booksu je da su otvoreni prema novim iskustvima, i da ih zanima onaj drugi. Zato Booksa nije postala neko malo kvartovsko mjesto gdje se skuplja jedna ekipa, nego je postala mjesto koje povezuje kvart sa drugima ljudima koji dolaze iz drugih dijelova grada, iz drugih gradova, ili iz drugih država. Tako smo gradili zajednicu i čini mi se da ta zajednica dobro funkcionira upravo na taj način. Bitno nam je da surađujemo sa onima koji su u našoj blizini, kako pojedinci, tako i organizacije, da se mi osjećamo dijelom njihovog svijeta, i oni dijelom našeg svijeta. Booksa je dosta uključena i u neke druge asocijacije, Kulturtreger je vrlo aktivan član nezavisne scene u Zagrebu, kako lokalnih, tako i nacionalnih mreža, i mi se kroz taj rad dosta bavimo kulturom promjene i jačanjem kulture kao sredstva promjene. Ja sam dugo bila osobno i ispred Kulturtregera uključena u Operaciju Grad, lokalnu mrežu organizacija nezavisne kulture, sad sam u Clubtureu, u nacionalnoj mreži organizacija nezavisne kulture, kroz koje se bavimo kulturnom politikom.

Naravno da književnost može svašta promijeniti. Književnost nije kulturna politika, niti polje koje se bavi društvom u smislu mobilizacije, nego se bavi društvom kroz pojedinačno iskustvo. Vjerujem u književnost kao sredstvo promjene, ali na osobnoj razini. Na društvenoj razini, bojim se da književnost postane faktor promjene, jer smo to vidjeli sa balkanskim ratovima, i nisam sigurna da bih to iskustvo htjela ponavljati. Progresivni angažman književnosti podrazumijeva kompleksnost i nejednoznačnost, a čim se to svede na jeftine parole, dobijemo ono što smo imali devedesetih. Ako govorimo šire, o potencijalu kulture, ja u to stvarno vjerujem, ali u smislu povezivanja aktera, stvaranja taktika i jačanja kulturnih politika koje društvo mogu odvesti u nekom progresivnom, ali, nažalost, i u nekom regresivnom smjeru. Kulturtreger je stvarno angažiran oko promišljanja društvene promjene, odnosno promišljanja kritičkog mišljenja o društvu, ali ne idealističkom smislu. Ne mislimo da će ljudi koji dolaze u Booksu promijeniti društvo, nego mislimo da će promijeniti svoje iskustvo, a iz tog iskustva proizlazi i neka druga promjena. Ja nisam čovjek od revolucija, pa ne vjerujem da se stvari mijenjaju preko noći, i ne mislim da je to samo pitanje dugog trajanja. Samo postojanje ovakvih mjesta je najveća subverzija, a tek onda se trebamo potruditi da ona opstanu. Mislim da nema tih promjena koje se dogode, pa se ne mogu “otpromijeniti”. U nekim segmentima društva ta promjena već živi, u nekim vjerojatno nikad neće zaživjeti, i oko toga ne treba biti ni fatalističan ni tragičan, nego realan. Jednostavno, radiš na nekom prostoru slobode, i hoće li on biti veći ovisi o puno faktora, ali sigurno neće postati širi ako se odrekneš prostora slobode. Mali džepovi slobode su bitni za ljude, pojedince, i za društvo. Dok oni postoje, postoji i neka kritička svijest društva.